Nevia Korpar - Intervju 25.09.2007.

Nevia Korpar je mladi tekstopisac, a već je surađivala sa brojnim pjevačima: Zdenka Kovačiček, Claudia Beni, Jasna Zlokić, ... i ne broji više festivale na kojima su njezine pjesme dobile nagradu. U tekstovima izražava osječaje koje su joj ostavili životni događaji. Radi na knjizi i sudjeluje humanitarnim akcijama.
Sa dragom voljom je prihvatila odgovoriti na pitanja, ekskluzivno za diskografija.com.

---

diskografija.com - Tvoj prvi značajan rad je bio sa Zdenkom Kovačiček. Kako te je otkrila?
Nevia Korpar - Suradnja s Markom Tomasovićem, koja je započela 1999. donijela je mnogo predivnih pjesama, koje je on u pravom trenutku ponudio Zdenki Kovačiček. U vrijeme dok sam ih pisala, naravno, nisam znala unaprijed za koga „pišem“, ali kad se album već počeo snimati, napisala sam pjesmu „Možda ni ne osjećam kraj“ i posvetila ju Zdenki. Marko je prihvatio tu ideju i pjesma je dodana na album.

Kako se zapravo odvija suradnja sa skladateljima?
Uvijek sam surađivala po principu da sam davala gotove tekstove, koje bi skladatelj nakon toga uglazbio. Par puta smo neke stihove korigirali uz klavir. Obožavam pisati tekst na glazbu, ali nažalost takvih je prilika bilo manje. Uglavnom suradnicima moram davati tekstove, od kojih sve onda i počinje.

Inspiracija ti dolazi od osobnih doživljaja. Jesu li tvoji tekstovi autobiografijski ili su izraz tvojih osjećaja?
Oboje, to ovisi o situaciji. Pjesma „Putevima vjetra“ je, recimo, 300% autobiografska, jer zaista govori o meni. Neke su pjesme čisti odraz trenutnih osjećaja. Ponekad u tekstovima pišem i o sudbinama drugih ljudi.

Možeš li pisati tekst po narudžbi?
Naravno, ali ovisi o kakvom se tekstu radi i koliko sam u toj situaciji „svoja“, tj. koliko se mogu „pronaći“. Na svu sreću, dosad još nisam pala na tom ispitu.

Je li zamišljaš glazbu dok pišeš tekst?
Apsolutno uvijek u glavi imam glazbu i neku svoju „viziju“ kako bi to trebalo izgledati. No, nisam skladatelj, pa to ipak prepuštam profesionalcima.

Postoji li idealan način za uglazbiti jedan tekst?
To je ipak pitanje za skladatelje. Skladati tekst koji ne osjećaš - sasvim sigurno nije dobro i sve što se radi na silu, na kraju ne završi baš idealno.

Vječno pitanje: što je važnije u jednoj pjesmi? Glazba ili stihovi?
Mislim da je oboje jednako važno, ali mali broj ljudi gleda na to. Znamo da postoji velik broj pjesama koje su postali hitovi zbog „zarazne melodije“ a imaju tekst koji je rađen kao čista rima, bez ikakvog smisla. Još kao dijete sam se trudila razumjeti pjesmu, njezin smisao, a ne slušati samo melodiju.

Koji je tvoj najdraži tekst, a koji tekst žališ da ga nisi ti napisala?
Bilo bi lakše da ste me pitali koji mi je najgori tekst ha ha... Ne znam.... možda mi je najdraži „Ni srcu ne dam te ja“, mada mislim da su najbolji upravo ovi koje sam napisala u zadnjih par tjedana. A to za kojim tekstom žalim, da ga nisam ja napisala....? Iskreno, ne razmišljam o tome i na takav način. Žao mi je, recimo, što nikada nisam završila tekst koji govori o hrvatskim braniteljima... Jedino mi je to žao. Malo mi je teško privesti kraju nešto što je i meni preteško izraziti riječima. Ali, naći ću snage za to uskoro.

Što te privlači u pisanju tekstova za pjevače a ne poeziji? Ima li razlike?
Glazba je moja velika ljubav i ne postoji ljepši osjećaj od stvaranja pjesama, tj. „biti dio njih“. Što se tiče poezije, godinama ju pišem ali mnogi skladatelji to ne vole, jer im je to vjerojatno teže uglazbiti. I, naravno da postoji razlika. Poezija je nešto daleko više od običnih riječi.

Kako može mladi autor procijeniti kvalitetu svojih tekstova?
Iskreno? Ne znam... Ja sam uvijek samokritična, meni nikad ništa nije dovoljno dobro. Tek kad dobijem priznanje suradnika, onda je to-to. Mladi autori moraju znati samo jedno - da moraju vjerovati u sebe, ali da uspjeh ne dolazi preko noći. U ovom poslu možeš milijun puta doživjeti poraz, ali baš taj poraz te mora tjerati dalje.

Je li treba pisati puno tekstova da bi se došlo do remek djela?
Prvo što mi pada na pamet je pitanje : što konkretno znači REMEK DJELO?
Treba se razvijati u pisanju da bi došao do onog pravog. Puno toga moraš proći sam sa sobom, da bi naučio iz sebe izvući ono najbolje. Ne postoji recept za kvalitetan tekst.
Teško mi je to priznati, ali ponekad iz najgorih životnih situacija, na papiru dobiješ ono najbolje.

Pišeš već godinama, kako se razvijao tvoj stil?
Rasteš, mijenjaš se, postaješ zrelija osoba, shvatiš u kojim situacijama možeš pisati, a u kojima ne možeš. Konkretno, smeta mi prisutnost drugih ljudi dok radim. Moja obitelj to razumije, na čemu sam im neizmjerno zahvalna. Ipak me trpe sve ove godine. Naravno, imam i svoje tajno mjesto koje me iznova inspirira, to je malo mjesto na otoku Pagu, Miškovići. Tamo sam napisala najljepše pjesme, tamo „punim baterije“.

Što bi popravila u svojim prvim radovima?
Ništa, jer u životu nema „popravaka“. Bila sam mlada, razmišljala sam i pisala na način na koji jesam. Kad bi bilo što mijenjala, to više ne bi bilo to. U životu ne treba za ničim žaliti. Svaka greška je dobra, ako si iz nje izvukao neku pouku.

Koji ti je cilj? Da pjesma ima komercijalni uspjeh ili bude savršeno izrađena?
Jedan i jedini cilj je da publika, koja je najvažnija, dobro prihvati pjesmu. I da je izvođač, naravno, zadovoljan s onim što pjeva.

S kojim izvođačem sanjaš surađivati?
Možda s Oliverom Dragojevićem, jer ga obožavam. Postoji tu još izvođača, ali nisam tip osobe koja će zivkati pjevače i gurati im pjesme pod nos. Dosta sam samozatajna i možda me to najviše koštalo u životu, ali ne mogu biti ono što nisam.

Koji su ti planovi za budućnost?
Planovi su planovi, a život sam određuje kako će biti. Naravno, voljela bih raditi ovaj posao što dulje, a otvorena sam i za suradnju sa novim suradnicima. No, prije svega, jedina želja u životu koju imam je zdravlje i sreća moje obitelji. Na kraju, to je ipak najvažnije.

Nevia, hvala ti i želim da i šira publika upozna tvoje radove.
Hvala i tebi Ivane! Bilo mi je zadovoljstvo i želim ti puno uspjeha u promoviranju ove stranice.